Matija Štahan, književni kritičar, esejist i publicist, posljednjih je desetak godina jedno od prepoznatljivijih imena na hrvatskoj kulturnoj i medijskoj sceni. Njegovi ogledi obuhvaćaju širok spektar tema – od književnosti i filozofije preko pop-kulture do politike – uvijek uz karakterističan spoj analitičke preciznosti i narativne zaigranosti.
U svojoj novoj knjizi “Duševni sladoled – ogledi o hrvatskoj politici” (Naklada Pavičić, 2024.), Štahan je sabrao 43 teksta nastala u razdoblju od osam godina. Riječ je o kronici i analizi političkih pojava, aktera i ideja, u kojoj autor balansira između faktografske argumentacije i stilističke lucidnosti. Naslov – istodobno ironičan i poetski – sugerira autorovu namjeru da i u kompleksnim, često suhoparnim političkim temama pronađe “zasladu duha”.
Razgovarali smo o tome kako vidi ulogu kritike danas, o odnosu kulture i politike, o književnim i medijskim paradoksima, te o genezi i recepciji “Duševnog sladoleda”. Krenuli smo od pitanja o njegovu kritičarskom polju, ali i o temama koje ga iznova privlače i izazivaju.
* Vaše dvije knjige kao da su pogodile savršen trenutak. Čini li se i vama, kako mediji užasnuto alarmiraju ovih mjeseci, da je konzervativna struja napokon doživjela uzlet u kulturi, društvu i politici?
Iako uglavnom govorimo o odjecima Thompsonova koncerta, da. Fascinantno je koliko je taj događaj uzburkao duhove, a i ponekog zloduha. No mislim da je ujedno riječ i o zrcaljenju širih fenomena – Trumpov povratak, rat u Ukrajini, krah povjerenja u medije i politički establišment te, uopće, kraj liberalne demokracije kakvu smo poznavali uslijed pojave covida prouzročili su, osim okretanja desnici, i sve veći povratak kršćanstvu, posebno među sadašnjom i sutrašnjom intelektualnom elitom. Pitanje je kako će se te globalne tendencije reflektirati u hrvatskoj politici; iako se isprva čini da konzervativni zaokret ugrožava trenutačnu arhitekturu stranačke moći, već je vidljivo kako sada čak i Plenkovićev HDZ nastoji ostaviti dojam zaokreta udesno, od kooptiranja Thompsona pa do naoružanja Hrvatske vojske i uvođenja vojnoga roka. Na sljedećim izborima očekujem sukob između lijevog bloka koji će činiti SDP i Možemo s jedne, te HDZ-a okrenutog udesno, s druge strane – pri čemu je ključno pitanje može li Plenković, nakon što se cijelo desetljeće profilirao kao centristički, tehnokratski političar, sada samog sebe rebrendirati u desnoga nacionalnog vođu po mjeri novih zapadnih strujanja. Kad je o društvenom zaokretu riječ, zanemarimo li sve dublje razlike među spolovima uslijed kojih su mladi muškarci, kolokvijalno govoreći, sve desnijeg, a mlade žene sve ljevijeg usmjerenja, čini mi se da je na djelu paradoks: mladi su sve nezainteresiraniji za politiku i, općenito, društvo, ali od tog sve manjeg broja zainteresiranih sve je veći udio onih koje bismo mogli pojednostavljeno opisati pridjevom desno. Samo po sebi, to i ne mora biti spasonosno – pisao sam o fenomenu “progresivne desnice” okrenute zagovaranju distopijskih ideala poput transhumanizma, čiji su gurui prisutni i u Trumpovoj administraciji i u Silicijskoj dolini, no to je druga tema…
* Što vas je privuklo samoj sintagmi “duševni sladoled” kao naslovu knjige i kako taj paradoks – slatkoća u tmurnoj političkoj stvarnosti – reflektira vaš pristup publicistici? Inspirirano vašim komentarom da naziv potiče na “zasladu duha” unatoč kompleksnosti teme.
Naslov “Duševni sladoled” ponajprije je odraz mojih estetskih preferencija. Dopadljivost je sintagme očito prepoznao i Krleža kada ju je uključio u “Planetarijom”, zaključnu poemu “Balada Petrice Kerempuha”. Izraz je, međutim, stariji od Krleže – potječe od Ante Starčevića koji ga je upotrijebio kao rugalicu za prosvjetno djelovanje svojega političkog suparnika Josipa Jurja Strossmayera, ili – kako ga je nazivao – “Joce Štroce”. Iako, dakle, prilično star, štoviše devetnaestostoljetni, taj pojam zvuči vječno svježe i kao takav je, nadam se, dobra metafora zaslade duha. U hrvatskom medijskom prostoru koji, otkad pamtim, vrvi istim, pretežito – ali ne isključivo – lijevim floskulama i vječno istim, ne nužno odveć kvalitetnim ili zanimljivim analitičarima, potrebno je osvježenje, ne samo kadrovsko nego i idejno. Neka stoga ovaj sladoled, duhu, a ne tijelu namijenjen, bude simbol osvježenja koje bih osobno ponudio kao zamjenu za navedeno vječno vraćanje istog.
* Knjiga donosi 43 ogleda nastala tijekom osam godina. Kako ste birali što uvrstiti, a što propustiti – i koliko je čitanje knjige slično hrestomatiji ili inventuri političke misli?
U “Duševnom sladoledu” sabrao sam svoje tekstove o politici i ideologiji, dok je “Uskrsnuće autora” zbirka književnih kritika i eseja o književnosti. Uskoro slijedi još jedna knjiga, o kršćanstvu, a nadam se da će ih nakon toga biti još. Tematski, knjiga sabire eseje koji problematiziraju suvremenu hrvatsku političku desnicu, političke aktualije Plenkovićeve – sada već možemo reći – epohe, geopolitičko pozicioniranje Hrvatske i njezine odnose sa susjednim zemljama, kao i migrantskim plimama i osekama, neuralgične točke hrvatskog 20. stoljeća, odnos ideologije i vjere u Crkvi i izvan nje, jezičnu problematiku u Hrvata, kulturne ratove na zapadu oko pitanja spola, roda i sličnog te, naposljetku, fenomene iz najnovije ere – covid, rat u Ukrajini, Trumpov drugi dolazak. Kada se u Hrvatskoj kolumnu piše dovoljno dugo, a to “dovoljno dugo” ustvari je i nevelikih godinu dana, sveopća cikličnost obljetnica i općenita monotonija suvremenog hrvatskog političkog života jednostavno nagna kolumnista da se izjasni o svim neriješenim pitanjima koja desetljećima opterećuju hrvatsko društvo: Jugoslavijama, ustašama, partizanima, Jasenovcu, Bleiburgu, Domovinskom ratu… Tako da knjiga u tom smislu doista jest hrestomatija, s pretenzijama oboružavanja nacionalne jezgre hrvatskoga društva, pa onda i političke scene, temeljnim postulatima za djelovanje koje će biti konstruktivno, plodonosno i pobjedničko.
* U uvodu spominjete Krležu i termin “starčetički original”, i kako ste preokrenuli značenje u pozitivno. Možete li objasniti taj intertekstualni proces – kako reinterpretirate kulturne reference da postanu “sladoledna” osvježenja?
Jedna intelektualna, polemička strategija koju se danas ponešto zanemaruje jest iskoristiti neke koncepte ili obrasce, zaključke ili barem polazišta koja izvorno pripadaju neistomišljeniku, ali ih upotrijebiti kako bi se oborili njegovi zaključci. U knjizi to sažimam polušaljivim geslom “Dekonstruirajmo dekonstrukciju!” Drugim riječima: upotrijebimo plodove postmoderne filozofije, upotrijebimo, uostalom, i Marxa i marksiste, ali ne kako bismo zagovarali postmoderni ili marksistički način razmišljanja, već kako bismo, s jedne strane, ukazali na promašaje onih kojima su bilo postmoderna, bilo marksizam temeljni vodiči za tumačenje stvarnosti. Pokažimo im, naposljetku, da odgovore na posve legitimna pitanja koja proizlaze iz postmoderne ili marksizma iste te postmoderne i marksizmi ne posjeduju, ali bi ih mogla posjedovati, recimo, kršćanska filozofija, kršćanska antropologija, kršćanska vjera uopće. Kao što je, dakle, Crkva kristijanizirala Platona i Aristotela, tako se i danas od mislilaca suprotstavljenih onome što se pojednostavljeno običava nazivati tradicionalnim vrijednostima može preuzeti ono što kod njih vrijedi, i iskoristiti to za tradicionalističku, konzervativnu, desničarsku, nacionalnu misao, kako god ćemo je nazvati, ili kršćansku apologetiku. U knjizi se često služim tom strategijom, bilo da spominjem navedene autore poput Foucaulta i Derride ili, primjerice, pišem o Petersonu i Žižeku, a cijela ta navada amblematski se odražava i u samome naslovu, gdje je sintagma “duševni sladoled” mišljena drukčije negoli u slučaju stilskoga mi miljenika, ali ideološkog antipoda Krleže, ali i ideološkog mi sličnomišljenika, uza sve nijanse i razlike koje stoljeće i pol sa sobom nose, Starčevića.
* Kritičarska scena u Hrvatskoj često je optuživana za elitizam ili zatvorenost. Smatrate li da kritičar treba pisati “za publiku” ili “za kolege” i je li ta podjela uopće smisleno postavljena? Kad pišete kritiku, mislite li prije svega na čitatelje, na autora ili na sebe?
Mislim na čitatelja, jer autor i ja ionako smo neizbježni. Optimalno bi bilo da kritičar piše za stručnu i širu javnost istodobno, a s obzirom na to da se to ne može uvijek postići, kritika se danas grana u dva smjera: jedan je zatvoreni akademski, a drugi onaj lakši za konzumaciju koji se istodobno javlja u ostacima ostataka kulturnih rubrika u dnevnim listovima i na novim medijima poput Instagrama ili TikToka, a koji ponekad zna biti i kvalitetan, no često je opterećen pretjeranom popustljivošću prema autoru i djelu, a nerijetko je i loše prikrivena reklama iz domene, u najblažoj varijanti, trgovine utjecajem. Iz takve kritike nije prognana samo kritičnost, nego i kriteriji, a kritika bez kriterija obesmišljava korijen obiju riječi koji znači suditi, prosuđivati.
* U svojim ste tekstovima često povezivali književnost s političkim i ideološkim kontekstima. Gdje je granica između književne analize i političkog komentara?
Zanimljivo mi je prebivati između književnosti i ideologije, to jest iščitavati iz književnosti ideološke implikacije i zamjećivati kako ih se, jezikom književnosti, prikriva ili ističe, ali i pratiti kako se ideologija nerijetko manifestira pomoću književnih sredstava i tehnika. Cijelu bi se paralelnu povijest moderne hrvatske književnosti moglo ispisati kada bi se analizirali, primjerice, političko-ideološki slojevi beletristike u rasponu od, primjerice, preporoda do danas, a onda u isto vrijeme i estetski slojevi političko-ideoloških razmatranja iz književničkih pera. Krleža je prvak estetiziranja političkog – to je činio toliko vješto da su mnogi i danas uvjereni u njegovu posebnu pronicavost ili vrsnoću njegove argumentacije. To je pogrešno, Krleža često argumentira neuvjerljivo u intelektualnom smislu, ali u jezičnom smislu genijalno, zbog čega je i uspio “omađijati” mnogog čitatelja, manje, dakle, snagom misli, a više književnim sredstvima. Granica između književne analize i političkog komentara čvrsta je, ali dovedemo li ta dva svijeta u međuodnos, moći ćemo izvući zaključke koje književna analiza, a ni politički komentar sami po sebi ne mogu ponuditi.
* Je li pop-kultura postala pametnija ili književnost gluplja?
Oboje. Očito je količina pameti ograničena pa je samo pitanje kako ćemo je podijeliti.
* Što vas brže odbije od knjige – loš stil ili ideološka pretencioznost?
Stil je uvijek primaran. Bolje ideološki problematična, a kvalitetno pisana knjiga nego ona s kojom se vrijednosno mogu složiti, ali je stilski jalova.
* Tko vas je u posljednjoj godini dana pozitivno iznenadio na književnoj sceni?
Kvalitetom me iznenadio Lovro Brlobuš, autor zbirke “Merkurijeva trgovina čuda i druge neobične pripovijesti”. Kod šire javnosti prošla je, zasad, nezamijećeno, no riječ je o vrsnoj zbirci koja u hrvatsku književnost vraća fantazmagoriju i manirizam. Zazorno i demonološko u najboljim Brlobuševim trenucima podsjeća na, primjerice, E. T. A. Hoffmanna i Bulgakova, a apsurdistički humor na Harmsa.
* Može li se u Hrvatskoj danas biti radikalno iskren u kritici bez profesionalnih posljedica?
Ako vam je profesija na bilo koji način vezana uz književnost, čini mi se da ne. Pod pretpostavkom da o medijski obljubljenom dijelu suvremene hrvatske književnosti imate mišljenje kakvo i zaslužuje, to jest da imate ukusa, što nije slučaj kod svih kritičara. A i te posljedice najčešće nisu krupne, zapravo je riječ o tome da vas se isključi iz krugova kojima ionako ne želite pripadati.
* Koja je najveća laž koju kulturna scena voli govoriti sama sebi?
Najveća laž hrvatske kulturne scene jest da je intelektualno ili moralno superiorna običnom narodu.
* Kritika se često percipira kao “negativna” djelatnost – onaj tko kritizira, ruši. Može li kritičar biti istinski konstruktivan, a da ne izgubi oštrinu?
Mislim da je i vrlo destruktivna kritika zapravo konstruktivna, ako se obrušila na djelo koje zaslužuje negativnu ocjenu. Takva kritika konstruktivna je, ako i ne za samo djelo kojemu ionako nema pomoći, za njegova autora ubuduće, ali još više za kulturu i društvo. Kritika je higijena svake kulture. Na nekoliko mjesta u “Uskrsnuću autora” prilično oštro kritiziram pojedine hrvatske književnike, ali to manje činim zbog njih samih i slabih im djela, a više zbog toga što su glavnostrujaški mediji te neuspjele ili poluuspjele knjige nekritički proglasile vrhunaravnim remek-djelima, što je bedastoća koja jednostavno vapi za javnom reakcijom.
* U hrvatskoj javnosti povremeno se otvaraju rasprave o “kulturnim ratovima”. Vidite li u tim sukobima priliku za dublju kulturnu refleksiju ili su oni tek površni ideološki obračuni?
U mnogokojem površnom ideološkom obračunu zrcale se sukobi koji nadilaze i nas i naše doba. Recimo, prepucavanja, ponekad i banalna, zbog Istanbulske konvencije – u osnovi jednog birokratskim metajezikom pisanog dokumenta kojemu je pridana važnost koja ga naizgled nadrasta – istodobno su odražavala dublja civilizacijska pitanja. Nije riječ samo o rodu i spolu nego i o poimanju čovjeka uopće – jednom riječju, koji nam je civilizacijski plan: čovjekujemo li i dalje ili se raščovječujemo? Ta su pitanja ključna – ne samo za Sartrea, Nietzschea ili Kanta nego i za položaj ljudskog bića u svemiru od drevnih kozmogonija i mitova, od Gilgameša do Knjige postanka, do suvremene znanosti, nove eugenike i transhumanizma. U tom smislu dobar dio naših sukoba, čak i kada se oni vode oko TV serija ili pop-glazbe, pa i oko hiperbirokratskih briselskih dokumenata, u sebi nosi dio općeg razilaženja u pogledima na ono esencijalno.
* Da imate mogućnost okupiti panel s trojicom živih autora – književnika ili intelektualaca – s kojima biste razgovarali o stanju hrvatske kulture danas, koga biste pozvali i zašto?
Teško pitanje! Recimo, troje ministara kulture, aktualnih i bivših – Zlatar Violić, Hasanbegović, Obuljen Koržinek – to bi bilo zgodno.
* Što vas danas više intrigira – dobra knjiga ili dobra polemika?
Dobra polemika jer je rjeđa.
* Tko u hrvatskoj kulturi ima previše medijskog prostora, a tko premalo?
Ljevica u Hrvatskoj ima kulturnu hegemoniju, tako da ona ima previše medijskog prostora, a sve ostalo podzastupljeno je u hrvatskim medijima. I dok, recimo, kršćanstva donekle i ima u glavnoj struji hrvatskih medija, neproporcionalno mnogo prostora prepušteno je teolozima bliskima progresivističkom protestantizmu, koji zapravo razgrađuju kršćanstvo. Nacionalizam, shvaćen ne kao manifestacija nadmoći jednog naroda nad drugim, nego jednostavno kao postavljanje nacionalnih interesa na vrh političkih prioriteta, u glavnostrujaškim je medijima praktički nepostojeći.
